Student fotografije sa Akademije dramskih umjetnosti u Zagrebu Siniša Glogoški je prošlog leta biciklom prešao put od 4000 kilomerara. Iz Hrvatske i Zagreba je za dva meseca stigao do Damaska. Siniša je odgovorio na pitanja Domino Magazina o avanturi o kojoj mnogi maštaju.
Ovog leta si biciklom prešao put od 4000 kilometara. Odakle ideja?
Nakon položenih ispita imao sam dva mjeseca slobodnog ljeta i odlučio sam ih tako iskoristiti. Izračunao sam otprilike koliko bih mogao preći u 2 mjeseca i okrenuo pedale prema istoku. Mogao bih reći da sam se na putovanje biciklom "navukao" prije dvije godine kada sam s par prijatelja vozio od Zagreba do Jadranskog mora. Tu su se nanizala prva prekrasna iskustva po brdima, selima i otocima, a te prve noći pod otvorenim nebom još uvijek pamtim.
Koje si sve zemlje obišao?
Srbiju, Bugarsku, Tursku i Siriju. Uz Dunav kroz Srbiju i Bugarsku do Crnog mora pa do Turske i Mramornog mora. Od Istanbula preko središnje Anatolije do Kapadokije, od Kapadokije do Sredozemnog mora pa u Siriju do Eufrata. Od Eufrata kroz sirijsku pustinju do Damaska.
Kako izgledaju sve te zemlje iz bicikl perspektive?
Bicikl je idealno prijevozno sredstvo za upoznavanje pojedine zemlje i njenih stanovnika. Jako sam često stajao, bilo da fotografiram ili razmijenim koju riječ s lokalcima. Potpuna izloženost cesti još više doprinosi apsolutnom doživljaju okoline tako da sam maksimalno uživao u nebrojenim pejsažima tijekom putovanja.
Kako su izgledale pripreme?
Gotovo nikako. Par mjeseci prije polaska još sam jednom otišao biciklom na more i to je bilo to. Mišljenja sam da nikakva fizička priprema nije ni potrebna jer voziš po vlastitim mogućnostima. Kad se umoriš staneš i ne pretjeruješ. Više snage iziskivala je psihička priprema, pomiriti se s tim da putujem sam i uvjeriti bližnje (i sebe) da će sve biti u redu.
Šta si sve poneo?
Minimalno prtljage sam nosio i to je opet bilo previše. Veći dio bila je fotografska oprema i hrana. Od odjeće dva para kratkih hlača, 3 majice, kabanicu, pa pribor za krpanje guma, neke alate i zamjenske dijelove, plinsko kuhalo, šator, vreću, dobru knjigu i osmijeh na licu.
Da li si putovao potpuno sam? I da li bi bilo lakše da si imao društvo?
Čovjek je uvijek potpuno sam, nekad se samo tako ne osjeća u društvu drugih. Išao sam sam i da idem ponovno na takav put, opet bih išao sam. S društvom je prekrasno jer dijelite sve lijepe trenutke, a u onim ružnim je definitivno lakše. No beskompromisna sloboda koja proizlazi iz samoće iznimno je zarazna. Ta samoća koliko god nekome bila strana, zapravo je savršena za upoznavanje sebe. Uvidio sam neke svoje mane, ali i shvatio one dobre stvari. Osim toga, kad si sam dostupniji si, tako da mi je jako puno ljudi prilazilo i zapravo sam većinu vremena provodio u razgovoru s lokalcima.
Studiraš fotografiju na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, da li je to bio jedan od razloga da kreneš na takav put?
Fotografija nije bila razlog, već jednostavno jedan veliki plus cijelom putovanju. Danas kad gledam sve te fotografije, samo su mi podsjetnik na one emocije koje sam putem proživljavao, ali i na one trenutke koje nisam zabilježio aparatom. Nekad jednostavno nije potrebno fotografirati, već samo osjetiti taj trenutak.
Najzanimljiviji momenti?
Teško mi je navesti najzanimljivije pošto sam se tijekom putovanja i sam mijenjao. Kako su se stvari dešavale tako se i moja percepcija zanimljivog mijenjala. Ono što ću sigurno zauvijek pamtiti je pogled stogodišnje starice na samrti na podu sobe jedne male kuće u selu središnje Anatolije u Turskoj. I dvije litre zaleđenog kozjeg mlijeka koje mi je spremila baba Rajka u Bugarskoj. Pamtiti ću i noćnu potragu za zalutalim beduinovim ovcama u sirijskoj pustinji i spavanje u samostanu Mar Musa. Toliko trenutaka bezuvjetne dobrote učinilo je i mene boljom osobom.
Da li je bilo neočekivanih situacija i problema?
Naravno, no sretan sam zbog toga jer sam jako puno naučio. I uvijek ću radije ići dužim i težim putem, iskusiti i dobro i loše pritom se bogateći novim saznanjima.
Planovi?
Krajem siječnja (januara) idem na jednomjesečnu ekspediciju u najhladniju Rusiju. Regiju vječnog permafrosta gdje se nalazi i najhladnije trajno naseljeno mjesto na Zemlji. Cilj ekspedicije je upoznati ljude koji žive u takvim ekstremnim vremenskim uvjetima. Živjeti s njima jedno vrijeme i upoznati njihovu kulturu i tradiciju.
Siniša Glogoški će održati i putopisno predavanje u Zagrebu u petak 21.1. u 20 sati u dvorani udruge Zelena akcija u Frankopanskoj 1. pa ako ste u prolazu svratite!
Pogledajte i Sinišinu web stranicu na ovom linku – a svi zainteresovani mu mogu poslati i mail na [email protected]
