Otvorena scena ‘Obala’, Akademija scenskih umjetnosti, Sarajevo, nedjelja, 21. septembar, 20 sati. Djelo bazirano na drami Richarda Kalinoskog, režija Dino Mustafić, dramaturg Ljubica Ostojić.
Aram Tomasian (Ermin Bravo) je upravo doveo Setu (Jelena Kordić) sa stanice.Godina je 1921., Milvoki, Amerika. Seta ulazi u Aramov dom, presretna. Njih dvoje su se dopisivali preko pisama, vjenčali preko posrednika, a sada se i vide. Prvi put. Seta je šesnaestogodišnja Armenka, koju je njen sunarodnjak Aram odabrao za svoju ženu, onu s kojom će imati djecu, graditi budućnost, prebroditi tragove prošlosti. Aram i Seta dijele sličnu sudbinu, oboje su preživjeli genocid nad Armenima, cijele porodice su im pobijene, a tuga u srcima i bolna tišina, koja ih istovremeno veže i razdvaja, vuče se kroz cijelu predstavu. U svakom kritičnom trenutku njihovog odnosa, prošlost se opet vraća.
Sa prvim danima Seta iznenađuje Arama svojim postupcima, koji prelaze brojne granice između muža i žene, postavljene u njegovoj porodici. Citira Bibliju, te joj mirno, zbunjeno i nesigurno pokušava nametnuti svoje principe i pravila ponašanja. S vremenom Aram prihvata Setu, a sve razlike između njih, kao i patnja zbog krvave prošlosti bivaju potisnute, u godinama u kojima svu pažnju posvećuju iščekivanju djeteta. Mjeseci prolaze, radosna vijest ne dolazi, nova kriza u njihovom odnosu se razvija. Seta ne može roditi, Aram se povlači u sebe, njihov odnos zamire, a stare boli se ponovo bude. U drugom dijelu predstave u njihovu kuću ulazi siroče Vincent (Boris Ler), nova nada i možda lik koji će promijeniti njihove tragične živote na bolje.
Predstava odiše snažnim emocijama, Ermin Bravo je potvrdio svoju glumačku zrelost, šireći granice karaktera uloga koje je igrao do sada sa ovim, u mnogo čemu, specifičnim likom. Jelena Kordić i Boris Ler također su pokazali iznimnu vještinu u iskazivanju dubokih emocija, a Ler je svoju glumačku sposobnost iskazao i kroz paralelno igranje mladog i starog Vincenta (‘stari’ je bio u ulozi pripovjedača).
Dino Mustafić je išao sa već provjerenom pričom, budući da je ranije režirao i ‘Trg ratnika’, Nicka Wooda, koji na sličnim osnovama proučava zločin i žrtvu kroz one koji su preživjeli i bili svjedocima istog. Ključna tema se dakle nalazi u tom suočavanju sa prošlošću, teretu onih koji prežive, toj traumi, balaševićevskom ‘spašen je taj prvi pogođeni, svi drugi večni taoci košmara’. Najveće žrtve su oni rijetki koji prežive, ostanu sami, do kraja života pokušavajući popuniti porodičnu sliku ljudima kojih nema, odbijajući da nastave dalje i otkriju nove ljubavi, nove snove i novu budućnost, drugačiju od tragične prošlosti, koju kao veliki teret nose na duši.
Na kraju poruka je univerzalna, ali već izrečena u brojnim drugim predstavama. Da pitam otvoreno, dokle ćemo o ratu u teatru?
