Mirku Iliću pošaljemo mail, tražimo intervju, napišemo mu da smo dizajnerice i da stoga očekuje teška pitanja. U 11 navečer na Praznik rada nazove nas iz New Yorka. Želi saznati sve, pitanja slijede jedno za drugim: "Tko ste? Što radite? Kakvi su vam radovi? Pokažite ih, a onda ćemo vidjeti hoćemo li razgovarati."
Tako je već i sam početak razgovora bio prožet onom istom dozom oštrog humora, kritike, drskosti i dovitljivosti kao i njegovi radovi.
Za one koji ne znaju, Ilić još u srednjoj školi počinje crtati stripove i ilustracije za „Start“, kasnije s grupom strip-crtača osniva Novi kvadrat, radi kao urednik ilustracije u „Poletu“, zatim slijedi dvjestotinjak naslovnica za „Danas“, dizajnira nezamisliv broj omota gramofonskih ploča za vodeće glazbenike kao što su Bijelo dugme, Prljavo kazalište, grupa Film, Josipa Lisac… Na njegovoj prvoj izložbi u Galeriji SC, uz nastup Pankrta rađa se i punk u Jugoslaviji.
Godine 1986. odlazi u Ameriku i već prvi tjedan svog boravka postaje ilustrator i uskoro grafički urednik magazina „Time“, zatim radi za „New York Times“, „New York Times Book Review“, „Washington Post“, „Money“, gdje uspijeva da mu u imenu uvijek stoji slavno Ć, koje onda postaje razbijeni © – logotip njegovoga studija za grafički dizajn i 3-D računalnu grafiku Mirko Ilić Corp.
Danas je Mirko Ilić koautor nekoliko kritičkih pregleda grafičkog dizajna, predavač na School of Visual Arts i Cooper Unionu i svjetski poznati dizajner i ilustrator.
U Gliptoteci se otvara retrospektiva na kojoj su izloženi tvoji radovi nastali u proteklih 30 godina. Tom je prigodom izdana i knjiga koju je uredio Dejan Kršić. Što se promijenilo od početaka tvog rada?
U vrijeme kada sam počinjao raditi dizajn sve je to bilo puno neozbiljnije, dizajn je bio više hobi nego zanimanje, nije bilo svih ovih popratnih stvari, nagrada i izložbi. Dizajn se nije radio zbog nagrada nego zbog dizajna. Čini mi se da danas dizajneri žele pokazati kako su užasno pametni. Meni se tada činilo da je dobra ideja nazvati studio imenom koje obećava ono što ćete i dobiti – zvao se je „Sporo Loše Skupo“. Mislim da cijela izložba dokazuje da je studio imao vrlo korektno ime. Za skupo ne znate, a ostalo na izložbi možete vidjeti i sami. Jučer sam pogledao izložbu u postavljanju i bilo mi je šokantno jer sam neke svoje radove vidio po prvi put.
Jesi li siguran da su to zapravo tvoji radovi?
Jučer sam za jedan izloženi rad tvrdio da nije moj i onda mi je Dejan pokazao da je moje ime gore. Kužiš, bitna je razlika u tome što se prije sve crtalo rukom, nije bilo uobičajeno ni kontrolirati probne otiske; još ako se ne bih potrudio uzeti otisnuti primjerak – gotovi rad ne bih nikada ni vidio.
Vratimo se nekih 30 godina unazad, u doba kada si počeo raditi… Umjetnici 70-ih bili su politički angažirani, predvođeni revolucionarnim idejama i Novovalnim glazbenim pokretom. Gdje se pogubio taj buntovni duh? I koliko angažirani pristup dizajnu danas proizlazi iz potrebe za osvještavanjem problema, a koliko iz želje za samopromocijom?
Mislim da je danas dizajn, osobito u ovakvim sredinama, identičan današnjoj muzici: (pjeva) Say my name… say my name!… To je ono kaj svi žele – pišite o meni u novinama… Prodali ste se, od muzike nadalje. Ne možeš raditi revoluciju ako ti je frka da će ti ispasti iPod iz jakne dok bježiš ispred policije. Imate lijepe laptope, lijepu odjeću, baš vam je lijepo – prema tome, protiv čega se buniti? Unatoč tome što se ponekad radi nešto za teatar i slično, svi na kraju žive od korporativnih angažmana. Dizajn je postao korporativan, kao i muzika. Sve je high-glossy-kunstdruck papir. Možda je poanta cijele priče – ne raditi idiotske poslove.
Kažeš – idiotski poslovi… Jesi li ikada odbio angažman na nekom dizajnerskom projektu?
Mislim da je Julie Lasky u časopisu „Interior“ napisala: Mirko Ilić je poznat po tome što daje otkaz klijentima. Otprilike jednom tjedno kažemo nekome: Ajde bok! Mene novac ne veseli, a zbog toga što me to ne veseli – ne moram raditi poslove samo da bih zaradio.
Što je prije 30 godina bio nepodoban plakat i jesu li neke stvari bile zabranjene i cenzurirane?
Neke su stvari bile zabranjene i cenzurirane u ovoj zemlji prije tri godine, no napraviti nešto što je zabranjeno – zapravo je uvijek greška dizajnera. Dakle, to je uvijek lako. Pomicati granice je teško. Svi ljudi imaju potrebu činiti povijest boljom, jer da pamte loše stvari umrli bi od nekakvih srčanih udara. I zbog toga se moraju glorificirati neke stvari, kao – mi smo se tada tukli… Mislim, nemoj… Bil si pijan i gledal si komade. Naravno da je bilo konflikta, njih ima uvijek. Ako ih nema vani, složiš si ih sam u glavi.
Koji su te kulturni, glazbeni i politički utjecaji formirali kao autora?
Naravno da nisam mogao proći bez utjecaja Pink Floyda, Clasha, gledao sam u godinu dana barem 15 puta 2001 Odiseju u svemiru, zatim Andreja Rubljova… – to su nekakvi utjecaji koji ti se urežu u glavu. Mogu spomenuti, ali vjerojatno ne smijem, imena nekih predivnih žena koje su na mene utjecale…
Što si od tih filmskih i glazbenih utjecaja inkorporirao u dizajn?
Ipak je muziku lakše inkorporirati u dizajn nego film, jer muziku možeš slušati i proizvoditi, a film možeš samo gledati. Fizički je lakše biti pod utjecajem muzike; ja sam primijetio, kad sam crtao, da bih brže radio ako je brza muzika… Zapravo postoje samo dvije vrste ritma u rock’n‘rollu – jedan je ritam majčinog srca, a drugi je ritam seksa. Zato vjerojatno muzika s ritmom seksa u prosjeku i traje tri i pol minute.
Što bi izdvojio u sferi filma, umjetnosti i glazbe danas?
Zadnje što me razveselilo je Interpol, a zatim Amy Winehouse, još prije nego što su svi to počeli razvlačiti… Zaista je smiješno što imam osam-i-pol-godišnju kćerku i dvanaest-i-pol-godišnjeg sina, koji po kući pjevaju: „I ain’t got the time and if my daddy thinks I’m fine, He’s tried to make me go to rehab but I won’t go…“ Moj negativan utjecaj… Haha…Jako mi je drag i muzičar Momus, jedini čovjek koji pjeva o HTML-u, piše za American Institute of Graphic Art, i-D o grafičkom dizajnu, a koji tvrdi da bi – da nije muzičar – bio grafički dizajner
Postoji li razlika u pristupu između američkog i europskog dizajna?
Da. Biti dizajner u Europi je puno šminkerskije zanimanje, svi se trude da ih tretiraju kao neurokirurge, dok u Americi biti dizajner znači biti šljaker kao i svi ostali. U Europi postoji veliko poštovanje prema artu, pa ako se dizajner uspije prodati kao umjetnik, onda ga se cijeni. Na primjer, ako si iz Japana, i ako izabereš tri najpoznatija dizajnera u ovoj zemlji, i isto tako u Americi, pa ih pitaš možeš li se s njima susresti i vidjeti što rade, u Americi ćeš dobiti odgovor da je to moguće odmah, a ovdje će ti reći da su prezaposleni… Takve vrste prekenjavanja nema u Americi.
Predaješ na School of Visual Arts. Čemu podučavaš svoju studente?
Da bi bio dizajner – ne moraš ići u školu; moraš se odlučiti do kraja života konstantno obrazovati. Tehnologija u školama je postala tako komplicirana da se nema više vremena učiti ni o povijesti, ni o tradiciji, ni o razmišljanju – jer sve završi na Photoshop filterima i Indesignu. Preporučam studentima da uzmu novac za školarinu, putuju u zemlje koje nikada nisu posjetili – i bit će bolji dizajneri. Ako svi gledamo iste knjige i buljimo u isti ekran, onda ćemo svi proizvoditi slične rezultate.
Usput rečeno, predavat ću po prvi puta nakon sto godina i ovdje u Hrvatskoj na Zgrafu. Predajem isključivo zato jer sam već tak i tak ovdje. Ja sam slučajni predavač… „What do you have between your legs, babe?“ – tako mi se zove predavanje.
Znači, bit će to neka gender diskusija…
Ne. Zašto si to zaključila?
Zato jer mogu zamisliti dvije različite stvari koje netko može imati među nogama.
Može biti i jedna, ako se obadvije osobe nađu na istom mjestu u isto vrijeme…
Kako se zabavljaš danas, 30 godina nakon punka?
Znaš, ja ne podnosim masovne pojave. Ne volim krupne stvari. Više sam radi zadaće išao na koncerte nego što to volim. Ja ne plešem. Nemam potrebu umakati svoju stražnjicu negdje s gomilom ljudi – zato što je moj egzibicionizam drugačiji. Velika je to energija, deset tisuća ljudi na koncertu, to me fascinira, ali valjda radi mog ega… Ja nikad sebe ne mogu vidjeti kao jednog od ljudi u toj gomili, niti me zanima biti jedan od onih na stageu. Ono što mene najviše zabavlja vjerojatno su antikvarijati – strašno volim kopati po starim stvarima i jako me vesele stare knjige. Volim i putovati, zbog putovanja samog po sebi. I treća stvar koja me jako veseli je… – ja zaista satima mogu ležati na pijesku na suncu, onak, da probam ne pomaknuti ni mali prst. Volim toplo, ne volim hladno. Ne skijam, ne bavim se sportom… Zapravo, moj život je užasno dosadan.
Izvor: PlanB
