Filmski festival niskobudžetnih akcionih filmova Trash održava se po četvrti put od 10. do 12. septembra u Varaždinu u Hrvatskoj. Za Domino magazin govore Jurica Hižak – Jura, predsednik Udruge Trash i direktor festivala i Robert Borović – Boro, tajnik Udruge i press manager festivala.
Odakle uopšte ideja za Trash – verovatno prvi festival niskobudžetnih akcionih filmova na ovim prostorima?
Jura: Ideja je došla par dana nakon tv premijere našeg filma „Izdaja u Novalji“ (trashy krimić snimljen na Pagu, u roku od 12h) kad nas je konačno i u potpunosti obuzela strast za glupim niskobudžetnim filmovima i kad smo shvatili da nismo jedini u svemiru i da je trash kultura posljednje utočište zdravog razuma i zdravog duha. U to doba već se pričalo o novoj dalmatinskoj ikoni Bore Lee-ju, a u magli se nazirala i nova retromanija- zombiji, fudbalerke i sve ostalo vezano uz osamdesete. Mislim da smo mi dodatno potaknuli tu retromaniju… Bez nas bi sve to išlo mnogo sporije i sramežljivije. Danas se reklamni magovi furaju na retro-imidž, na brkove, fudbalerke, šljokice… Zagreb je pun trash-partyja.
Ipak, ima još puno prostora za razvoj, trash je mnogo više od campa i kiča. To je ono što većina ljudi ne vidi. Mi se borimo da žanrovski film u Evropi dobije zasluženu poziciju. Kič je samo kontroverza koja izaziva osmijeh ili gađenje. U pozadini je borba protiv evropske pretencioznosti, protiv 10-minutnih kadrova u kojima se ne događa ništa…
Boro: Kao ekipa, uvijek smo se smatrali onima koji cijene nešto više od filmskog i muzičkog, općenito kulturnog mainstreama, pa je i sam trash kod nas predstavljao upravo to – pokušaj da se izborimo za priznavanje onog što se stavlja pod tepih kao manje vrijedno.
Kako je sve izgledalo na početku – rekli ste, ok, hajde da pravimo festival i šta se onda dogodilo?
Jura: Odlučili smo napraviti svojevrsni anti-motovun, festival na kojem će sve biti glamurozno i pretjerano. Festival na kojem će amateri imati osjećaj da se nalaze na dodjeli Oskara i da su oni važni. Htjeli smo se izdvojiti iz gomile festivala- biti drugačiji. Razgovarali smo sa voditeljem kina Kult (Slobodan Runjak) i njemu se ideja dopala. Pokrenuli smo web stranicu, napisali pravilnik festivala, nagradu smo nazvali Zlatna motorka i otvorili smo natječaj za filmove.
Oko mene i Martina okupilo se desetak entuzijasta koji su se apsolutno predali festivalu… Snimili smo video-spot u kojem mi glumimo grubijane, vampire i ninje. I taj spot nam je bio važna reklama, iako ga nisu prikazali na tv-u.
Boro: Nismo bili ni svjesni u što se upuštamo i što sve trebamo napraviti, ali smo učili… Sam festival jest okosnica Udruge Trash, no iako se oko njega vrtimo i njime bavimo 365 dana godišnje, naš je interes i snimanje kratkih igranih žanrovskih skečeva koje koristimo za promociju festivala, ali funkcioniraju i samostalno. Također i naš igrani 50-minutni film Prekažnjavanje (Overpunishment) koji smo radili preko godinu dana i na koji smo izrazito ponosni jer se u njemu vidi naš trud i zajedništo u ljubavi prema 7. umjetnosti…. Velika smo trash obitelj i dobro društvo, pa se sve uvijek može napraviti.
Kako ste prikupili filmove?
Jura: Jednostavno- objavili smo natječaj na web stranici i linkali je na sve moguće forume. Zatim smo napravili pressicu i blefirali da je sve u najboljem redu iako smo u tom trenutku imali 500 eura od potrebnih 10.000.
Ipak, da istaknem dvije konkretne stvari koje su nam jako pomogle:
Oliver Sertić nam je poslao pedesetak e-mail adresa filmaša koji su sudjelovali na RAF-u , a poznati hrvatski portal index.hr nam je objavio reklamni banner. Tada su stvari krenule brže.
Boro: U početku je bilo malo teže, mučili smo se s podrškom koja nam je trebala od strane tiska, web-portala i televizije da bi se za festival čulo dalje od lokalne sredine, no vrijeme i kvaliteta festivala su nam pomogli i mogu reći da s tim dijelom danas nemamo problema.
Da li posle četiri godine dobijate dovoljno Trash ostvarenja?
Jura: Trasha nikad dosta. Što se tiče satnice uvijek imamo dovoljno filmova, ali ipak meni osobno je premalo borilačkih.
Boro: Mnogi mladi ljudi snimaju i to se može nazvati kvalitetno utrošenim slobodnim vremenom, a mi to, obzirom da također snimamo, znamo cijeniti i dati im šansu da se promoviraju i pokažu kod nas! Prema saznanjima koja imamo kroz dosadašnja 3 festivala, mnogi su filmovi i nastali sa svrhom da se pošalju upravo nama. Samim time što ljudi za nas mogu saznati širom svijeta, neće biti brige s filmovima ni ubuduće, trash produkcija je možda marginalizirana, ali postojana, amatera ima i rade bez prestanka!
Koji filmovi su najčešći?
Jura: Najčešći su horori. Da li to ima veze s ratom, recesijom ili nečim trećim… Ne znam.
Boro: Pretpostavka je da je s minimalnim ili takoreći, nepostojećim budžetom, možda najlakše upustiti se u snimanje horrora, s malo novaca, više vremena i puno mašte, može se stvoriti dobar stravični ugođaj i priča… Ostali žanrovi ipak zahtijevaju više para i općenito su zahtjevniji, npr. kroz postprodukciju, znanje u montaži i efektima, a prije i u rekvizitima, borilačkim vještinama, masovnijim scenama koje traže dosta glumaca…
Šta je kriterijum u konkurenciju za nagradu festivala – Zlatnu motorku?
Jura: Film mora biti ili strašan ili smiješan ili strašno blesav. Drugo, mora se jasno isticati po izvedbi nekog žanrovskog elementa, npr. kad vidiš da se netko potrudio oko čupanja glave ili oko svemirskog broda…
Boro: Trudimo se prikazati što više ostvarenja da bi sama publika mogla ocijeniti što valja a što ne, tko je koliko truda i muke uložio i kakav je krajnji rezultat, u svakom slučaju, nema fiksnih kriterija, važan je ukupan dojam kojeg čini više malih stvari.
Šta kažu posetioci? Kako izgleda ceo doživljaj?
Jura: Ponekad dobivamo takve pohvale da nam je neugodno… Stvarno nas hvale, kao da smo neki spasitelji. Kao- napokon nešto dobro. A mi smo svjesni da je to jako krhko… Od filmova koji jako variraju do vremena koje nas muči. Da ne spominjemo organizacijske probleme. Kako izgleda doživljaj to bi trebalo pitati nekog posjetioca. Oni obično navijaju za vrijeme projekcija ili se smiju i glupiraju…
Boro: Iz ničega smo stvorili jedan nadasve zanimljiv događaj i več je to mnogo, a sve dalje nas samo čini još ponosnijim. Projekcije, revije, predavanja, koncerti, sve to nam odnosi mnogo organizacijskog vremana i živaca, ali je u konačnici to formula za dobar provod na festivalu. Kažu nam da radimo nešto novo, van klišeja i ljudi to znaju cijeniti i uputiti pohvalu. Pa im ne žalimo ustati dužni, već im to i dalje i bolje i više opet ponuditi. Vidjeti da se posjetitelji zabavljaju kroz nešto što smo mi uspjeli stvoriti, naša je najveća, ali i jedina nagrada, nema tu profita financijske prirode…
Da li je bilo filmova iz Srbije?
Jura: U odnosu na ostale države, jako puno. Bilo je tu puno kvalitetnih ostvarenja, a ako moram istaknuti neke, ovako iz glave, to su definitivno Zagor i Pacijent Nula.
Boro: Imamo sad već i puno prijatelja i poznanika iz Srbije i mnogo nam pomažu svojim kontaktima u promociji festivala npr. Miroslav Lakobrija, Jovan Ristić, Vladan Petković, bilo to u novinama, na webu, ali i na Music TV Station, što posebno zahvaljujemo našoj dobroj i vjernoj prijateljici Sandri Rančić!
Šta donosi ovogodišnji festival?
Jura: Na otvorenju nastupa Marina Perazić, a na zatvaranju Bill Idol real Tribute. Između te dvije točke nalaze se Metalika, predavanje o ludim znanstvenicima na filmu, dodjela Zlatnih motorki… Ove godine u OFF programu imamo čak dva dugometražna iz Srbije; Zonu Mrtvih i TT sindrom. Sa Miroslavom Lakobrijom dogovaramo „fabriku zombija“, odnosno šminkanje dobrovoljaca i pretvaranje u zombije. To je u planu…nadam se da se neće izjaloviti.
Moramo se pohvaliti ovogodišnjim žirijem kojim predsjeda Rajko Grlić! Uz njega sjede Robert Knjaz i Borivoj Radaković. Jako smo ponosni.
Boro: Neću pretjerati ako kažem da se iz izdanja u izdanje vidi rast u svakom pogledu, uvijek pokoja stepanica više. Stvar je to i našeg iskustva, hrabrosti, poznanstava, ideja koje postaju zahtjevnije… Sadržajno, festival mora biti zanimljiv i uvijek još bolji!
Šta je vaša poruka svim neostvarenim kreativcima koji misle da se u njima krije velika nada svetskog filma?
Jura: Nemojte odustati! Mi smo krenuli od apsolutne nule, kao autsajderi, bez podrške grada, države, bez prebijene pare. Nitko od nas nije studirao režiju, a sad snimamo skečeve, spotove, filmove, pozivamo velike face u naš grad.
Boro: Da, treba imati snage za to, nije ipak samo tako jednostavno maštarije o filmskim scenarijima prebaciti na traku i stvoriti od njih film, no nije ni nemoguće… Skupite društvance, dobar brainstorming, organizacija vremena i posao počinje! Moj prvi spot koji sam ikada montirao bez ikakvih saznaja o montaži, bio je naš Full Trash House koji je prikazan i nominiran na Danima hrvatskog filma. Dobra volja i ustrajnost i vidjet ćete da ništa nije nemoguće!
Budućnost? Da li planirate regionalno širenje, mi u Srbiji bismo vas rado dočekali da zajedno pogledamo neke Trash filmove.
Jura: U budućnosti se nadamo nekom stalnom sponzoru, tako da ne moramo skupljati donacije po 200-300 eura… A što se tiče gostovanja, nadamo se da ćemo i dogodine sudjelovati na FSFF-u… Bilo nam je odlično, super smo se proveli.
Boro: Ima u Srbiji festivala na koje nas zovu, trebali smo nedavno biti i u Šapcu na FAF-u, ali zbog obveza nismo mogli putovati. No, organizatori su prikazali naše materijale i dokumentarni presjek festivala! Na žalost, nismo profesionalci, svi smo zaposleni, pa nam rad oko Udruge i Festivala predstavlja kao neki hobi, a taj hobi prerasta u sve ozbiljniju i ozbiljniju stavku naših života. U svakom slučaju, znamo da bi mogli i više, no bez više vremena i novaca, ne možemo sve onako kako bi htjeli i kako se od naš očekuje… Polako, ali sigurno, vjerujemo sa ćemo izrasti jači i veći, pa će se i neki odnosi promijeniti!
